Svi mi koji radimo unutar industrije razvoja softvera živimo u svijetu zanimljivih kontrasta. Prvi računalni znanstvenici i programeri gotovo su redom bile žene – danas su one tek maleni dio te zajednice. Razvojni inženjeri  su nekad bili ponajviše sistem inženjeri, radili su u direktnom kontaktu s računalima na kojima su radili – danas smo gomilom apstraktnih slojeva udaljeni od hardvera. Kao profesionalci ponekad se nalazimo između želje da kreiramo savršeni softver i ekonomske realnosti poslovnog okruženja. U našim izoliranim uredima pišemo programe koji imaju mogućnost dotaknuti živote tisuća, a ponekad i milijuna ljudi koje nećemo nikada susresti. Svaka nova linija koda koju napišemo je svježa, ali vrlo brzo postaje softverski relikt. Na neki način živimo u vremenu koje je istovremeno najbolje i najgore za raditi u razvoju softvera – toliko toga možemo napraviti, ali se od nas očekuje da napravimo jako puno unutar premalo vremena u svijetu u kojem se tehnologija neprestano mijenja. Biti razvojni inženjer je istovremeno i privilegija je i odgovornost – u ovoj prezentaciji ćemo istražiti sve implikacije te perspektive.